Kako danas govoriti o performansu?

Riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti ugostio je 5. srpnja dvojicu svjetski poznatih suvremenih umjetnika – Ulaya i Jana Fabrea, koji su se zauvijek upisali u povijest suvremene umjetnosti. U Rijeci su razgovarali o temi Prelaženje granica: redefiniranje okvira performansa u 21. stoljeću, a gostovali su u organizaciji Daniele Urem iz Creative Cultural Alliance i riječkog umjetnika Igora Eškinje, dok je razgovor moderirao umjetnički direktor programa Suvremene performativne prakse Ivan Talijančić. U kontekstu riječkih, pa i hrvatskih prilika u kulturi, moglo bi se reći da je to bio razgovor za pamćenje koji se putem live streama mogao pratiti diljem svijeta.

Ulay i Jan Fabre tijekom razgovora u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti / Snimila Tanja Kanazir

S obzirom na ovogodišnje ne baš bogato kulturno ljeto u Rijeci – Europskoj prijestolnici kulture, bio je to događaj koji je na neki način obilježio ljeto 2019. u Prijestolnici. Bila je to večer razgovora o suvremenoj umjetnosti, ali i o životu. Ulay je tako i ovaj put otvoreno progovorio o svojoj bolesti, o kojoj je snimljen i film Projekt: Rak slovenskoga redatelja Damjana Kozolea prikazan na 17. motovunskom filmskom festivalu. Ulay je, inače, već i prije bio u Rijeci, a danas živi između Amsterdama i Ljubljane. U razgovoru održanom u MMSU-u nekoliko je puta spomenuo svoju nekadašnju partnericu Marinu Abramović (njihova umjetnička i životna veza završila je čuvenom akcijom hodanja po Kineskom zidu).

Ulay (rođen 1943. kao Frank Uwe Laysiepen) se kao umjetnik istaknuo još sredinom 1970-ih kroz svoje radikalne i intimne akcije i istraživanja tijela uz primjenu polaroidne fotografije, iz čega su nastali opsežni ciklusi radova koji su uspostavili novu vezu između fotografije i performansa. U potrazi za samoidentifikacijom 1976. imao je sudbonosan susret s Marinom Abramović. Ulay i Abramovićeva stvarali su glasovite Relation Works, u kojima su preispitivali uvriježena poimanja roda i istraživali fluidnost između muškog i ženskog, a istovremeno su u svojim emocijama nabijenim, dugotrajnim i intenzivnim performansima pomicali granice tijela. Ulayeva predanost istraživanju i proširivanju fotografije kao medija otvorila je nove horizonte u umjetnosti performansa, a zahvaljujući tomu umjetnik je proputovao brojne predjele, i u geografskom i u eksperimentalnom smislu.

Jan Fabre (1958) belgijski je multidisciplinarni umjetnik, kazališni redatelj, koreograf i dizajner. Potkraj 1970-ih mladi Fabre svojom je umjetnošću podizao prašinu. Na primjer, u performansu pod naslovom Novac palio je hrpe novca iz publike kako bi pepelom pravio crteže. U sljedećim godinama Fabre je izgradio bogat opus inovativnih, kontroverznih i dojmljivo teatralnih performansa. Uz drevne rituale i filozofska pitanja, Fabre se bavi temama nasilja, požude, ljepote i erotike. Tijelo u svim svojim oblicima temelj je njegovih umjetničkih istraživanja još od 1980-ih. Tijekom proteklih tridesetak godina djeluje kao kazališni producent, autor i vizualni umjetnik. Jan Fabre poznat je po širenju granica svakog žanra u kojem primjenjuje svoju umjetničku viziju.

Uz temu Prelaženje granica: redefiniranje okvira performansa u 21. stoljeću Ulay se zapitao što je uopće 21. stoljeće i kako danas zapravo govoriti o performansu? Umjetnik se prisjetio i vremena kad je otkrio polaroidnu fotografiju: „Počeo sam povezivati slike i riječi, što je bilo vrlo moćno. Tako sam stvorio pojam performativne fotografije“, dok je o svojem školovanju zaključio: „Akademije, kao ni profesori, ne prave umjetnike.“
Jan Fabre prisjetio se da je na njegovo bavljenje tijelom u umjetnosti utjecao susret sa slikama starih flamanskih majstora u Bruggeu. „Fascinirala me fizikalnost na njihovim slikama. Krajem 1970-ih godina kupio sam žilete i noževe i napravio prve crteže vlastitom krvlju. To su bili moji prvi performansi. U radu s glumcima i plesačima ne zanima me toliko psihološki teatar, nego fiziološki procesi koji se događaju u tijelima izvođača. Time se vodim i u podučavanju. Ne radi se o metodi, nego o osvješćivanju toga što tijelo predstavlja“, kazao je Fabre, dodajući da za njega ne postoji podjela na glumce i plesače koja vlada u većini današnjih kazališta. Fabre je konstatirao i da nema umjetnosti bez pogreške.

I Ulay i Jan Fabre u svojem umjetničkom djelovanju prelaze granice različitih medija, a Fabre ističe da umjetnost ne nastaje iz provokacije, već iz znatiželje: „Ako mozak ne radi, nema kreacije. Moj zadatak kao umjetnika jest da vas natjeram da svijet promatrate drugim očima, da razmišljate na drukčiji način. Ne postoji ni pravo vrijeme, ni pravo mjesto za performans. On se mora dogoditi sada i bilo gdje, i ništa ne može poći po zlu. I promjena ne dolazi samo izvana, promjena je u nama“, zaključio je Fabre.

Riječki umjetnik Igor Eškinja povezao je rad Ulaya i Fabrea s lokalnim kontekstom, spominjući hrvatske umjetnike koji spajaju različite žanrove i nadilaze granice pojedinih medija: Tom Gotovac, Sanja Iveković, Vlasta Delimar, Siniša Labrović...